Žena sufi

Abstract

Ova zbirka pjesama (180 str.) pisana je na hrvatskom i engleskom jeziku (u prijevodu Iskre Pavlović). Zanimljivo je uz objavljivanje ove knjige uočiti da vrlo suptilan i profinjen sufijski način pisanja živi i izvan Islama, pa tako u 19. i početkom 20. stoljeća u Indiji nalazimo sjajne sufijske židovske pjesnike. Riječ je prvenstveno o stanju duha, u ulaženju u bit onog Ja jesam. Jasminka Domaš očito nastavlja ovu židovsko-sufijsku poetsku tradiciju i u 21. stoljeću. U književnosti ima jedna zagonetka, a to je da su prozna djela slična ili manje više slična, pa će čitatelj ako nije pročitao na naslovnici ime pisca u najvećem broju slučajeva biti u dilemi tko je to djelo napisao. U poeziji to nije slučaj, stihovi odaju sve karakteristike pisca i njegovu osobnost pa čak i onda kada to autoru ili autorici stihova uopće nije namjera. Možda baš iz tog razloga manje je cehovske ljubomore između pjesnika nego između prozaista. No što se tiče pisanja Jasmine Domaš, koja prema mišljenju stručnjaka, što baš nije čest slučaj, podjednako dobro piše i prozu i poeziju, primjećuje se da nije ni najmanje opterećena time kako će netko vagati njezine misli ili osjećaje.

Metaphysics of the ordinary, as written by Jasminka Domaš, continues in the line of the living word of Hassidic tradition; one can „recognize faces of those enlightened long ago“, but just in the verses where there is not a single new spiritual element – all those ancient and essential things are brought together again to make a harmony of a new whole from the elements of the heritage, aided by the poetic „language of wonders“. Just like in the Hassidic and the Sufi tradition, the point is not so much in the intellectual interpretation but rather in the way of living which teaches the consecrated and the transmitters of the Voice like Jasminka Domaš, that whatever they do, they have to do it with the power of their soul and mind, living in the word and for the world.