Bohoreta: najstarija kći

Abstract

Laura Papo Bohoreta. Toliko nepoznata, a toliko zaslužna. Zaslužna što se danas govori i piše o sefardskoj kulturi, tradiciji, što se židovsko-španjolski jezik otima iz okrutnoga zagrljaja zaborava... pjesnikinja, dramaturginja, borac za ljudska prava, kći, sestra, samohrana majka dvojice sinova ubijenih na putu za Jasenovac. Bohoreta je bila teta poznate spisateljice Gordane Kuić koja nam u svojim romanima zorno prikazuje živote sefardskih obitelji od 15. stoljeća pa sve do danas. Nećakinja je oživjela svoju tetu Bohoretu, njezinu obitelj, njezine susjede, prijatelje, kolege... Svojim je djelovanjem Bohoreta bila inspiracija i podstrek mladim Sefardima u prvoj polovini dvadesetoga stoljeća. Zašto samo Sefardima? Zato što je od 1924. godine pisala isključivo na židovsko-španjolskom jeziku, jeziku sefardskih Židova prognanih s Iberskoga poluotoka. Jezik se gasio, ona ga je željela održati na životu. Bohoretina djela ovjekovjećuju univerzalne moralne vrijednosti koje nadaleko nadilaze granice židovskog folklora i tradicije, etnojezičnog entuzijazma i bosanskog lokalpatriotizma… Njezine drame, uz to što su slike jednog vremena, istovremeno su svjedoci tog istog vremena. Nažalost, činjenica da su njezina djela napisana na židovsko-španjolskom jeziku bitno je doprinijela tomu da je samo mali broj ljudi stvarno upoznat s njihovim sadržajem. Prevođenje Bohoretina kazališnog opusa na hrvatski jezik dalo bi našoj široj čitateljskoj publici još jedan važan prozor u bosansko-sefardski mikrokozmos, prozor reda veličine Samokovlijinog.

Laura Papo Bohoreta is responsible for the fact that Sephardic culture and tradition are spoken and written about today. She was a poet, playwright, human rights fighter, daughter, sister, and single mother of two sons killed on the way to Jasenovac. Through her activities, Bohoreta was an inspiration and encouragement to young Sephardim in the first half of the twentieth century. Why only Sephardim? From 1924 she wrote exclusively in the Jewish-Spanish language, the language of Sephardic Jews exiled from the Iberian Peninsula. The language was dying, she wanted to keep it alive. Bohoreta's works perpetuate universal moral values that far exceed the boundaries of Jewish folklore and tradition, ethnolinguistic enthusiasm and Bosnian local patriotism... Her plays, in addition to being images of a time, are simultaneously witnesses of that same time. Unfortunately, the fact that her works were written in the Judeo-Spanish language significantly contributed to the fact that only a small number of people were familiar with their content. The translation of Bohoreta's theatrical oeuvre into Croatian would give our wider readership another important view into the Bosnian-Sephardic microcosm.