O moći riječi: Iscjeliteljske basme bosanskih sefardskih žena

Abstract

Unatoč sve većem napredovanju sefardskih studija, izvjesni aspekti sefardskog folkora još uvijek nisu dovoljno istraženi. Takav je, recimo, i slučaj prikantes, basmi sefardskih žena. Za razliku od muških basmi, tzv. lehašim, koji ne samo da imaju hebrejsko ime - nego se i izvode na hebrejskom, Svetom jeziku svih Jevreja (te su, kao takvi, razumljivi i dostupni samo muškarcima), prikantes se izvode samo jedino i isključivo na Ladinu, narodnom jeziku sefardskih Jevreja; te, kao takvi, predstavljaju gotovo ekskluzivno naslijeđe sefardskih žena. Autori članka vide u ovim rimovanim magijskim formulama autonomni književni žanr, te ih i analiziraju književno-folklornim metodama. Sužavajući korpus na tradiciju samo jedne sefardske zajednice, sarajevske, autori pokušavaju da izoštre razlike između pojedinih podžanrova, kao i da ponude model relevantan za klasifikaciju i analizu basmi uopšte. Rečeni model zasniva se na opsegu autonomnosti bajalice, te prostoru njenog djelovanja. Tako se rituali koji su zasnovani na prikantes mogu prvo podijeliti u dvije velike grupe: oni u kojima bajalica djeluje potpuno autonomno i vlastitim snagama, te oni u kojima se bajalica obraća višim silama. Rituali prve grupe, u kojima bajalica djeluje suvereno, djele se na dvije podgrupe: u prvoj bajalica djeluje u običnoj, svakodnevnoj i svima poznatoj realnosti - dok u drugoj grupi rituala ona, poput šamana, prelazi u paralelni svijet, u svijet iza ogledala, i u njemu izvodi radnju (koja ima povratno dejstvo na svakodnevnu realnost); ili stiče znanje neophodno za tretiranje zdravstvenog problema u običnoj realnosti; ili, ako ništa drugo, prisustvuje događaju koji donosi rješenje za problem zbog koga je sefardska bajalica krenula na svoje šamansko putovanje. Druga grupa rituala, oni u kojima se bajalica obraća nadljudskim silama, ne bi li joj iste pomogle u nošenju sa zdravstvenim problemom u pitanju, i sami se dijele na dvije podrgupe, u zavisnosti od adresata bajaličinog zaziva: na rituale u kojima se bajalica obraća Bogu, te na rituale u kojima se bajalica obraća samim zlodusima. Ova posljednja grupa je ujedno i najproblematičnija iz perspektive rabinskog Judaizma, i autori citiraju mnoge rabine koji su nastojali da iskorijene ovu magijsku praksu kao krajnje neprimjerenu. Narodne ljekarke nisu posizale za ovakvim ritualima osim u slučajevima kada su smatrale da je “zlo” u tolikoj mjeri prodrlo u tijelo bolesnika i njegovu neposrednu okolinu, da ih je moguće odstraniti samo paktom, privolom i dogovorom - a nikako konfrontacijom. Za razliku od muških egzorcističkih rituala koji su zasnovani na direktnoj konfrontaciji između ljekara (rabina ili mistika) i zlih sila koje su zaposjele tijelo bolesnika, ženski ritual (shodno psihološkoj konstituciji tradicionalne žene) daleko je manje agresivan, i zasniva se na sporazumu sa nečistim silama. Uopšte posmatrano, za razliku od muških rituala koji su bitno obilježeni svetim jezicima različitih bosansko-sarajevskih etno-religijskih grupa: hebrejskim i aramejskim (u jevrejskom slučaju), staroslovenskim (u slučaju BiH pravoslavnih Srba), arapskim (u slučaju BiH muslimana Bošnjaka) ili latinskim (u slučaju BiH katolika, Hrvata), te kao takvi gube mnogo na atraktivnosti u očima drugih konfesija, koje za istim ne bi mogle posegnuti bez dovođenja u pitanje vlastitog identiteta; ženski rituali gotovo da su lišeni pečata “velike tradicije” (muške institucionalizovane tradicije), i stoga lako prelaze iz jedne kulture u drugu. Time “mala tradicija” dovodi u pitanje religijske i kulturološke granice na uspostavljanju kojih tako pomno radi velika tradicija. Time se univerzalno žensko magijsko sestrinstvo nudi kao alternativa iscjepkanom muškom svijetu, razmeđenih i zavađenih religijskih tradicija.